Europska unija
Europska unija integracija je europskih država čije je udruživanje započelo pedesetih godina dvadesetog stoljeća radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva: uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti te zaštita prava i interesa građana.
Proces udruživanja započeo je kao selektorsko udruživanje država članica Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane Pariškim ugovorom 1952. godine) da bi se nakon nekoliko godina proširio i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom 1958. godine). I na druga definirana područja.
Iako je u početku integracija bila gospodarska u temelju joj je oduvijek bila politička ideja združivanja naprednih europskih država. Europska zajednica prerasta u Europsku uniju 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta. Ugovorom uspostavljena EU sastavljena je od 3 stupa koji reguliraju suradnju među državama članicama.
Prvi stup čine dotadašnje članice Europske zajednice koje zadržavaju pravnu osobnost i imaju nadnacionalni karakter kako u odlučivanju o zajedničkim politikama tako i u pitanjima odnosa prava nastalog na europskoj razini s internim pravnim porecima članica.
Drugi stup čini suradnja država u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U sklopu trećeg stupa surađuju državne policije. Ova dva posljednja stupa nisu nadnacionalna nego funkcioniraju na razini međunarodnih odnosa – odlučuje se jednoglasno, a o provedbi odluka brinu članice.
Ugovori su se neznatno mijenjali još od 1999. u Amsterdamu i 2003. u Nici. Novu etapu u razvoju europske integracije donjet će Ustavni ugovor. Kad on bude usvojen EU će izgubiti trojaku strukturu ali će zadržati različite ovlasti koje su joj države dodijelile.
Europska unija je, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuđa.
Razvojem i širenjem ovlasti širilo se i članstvo EU. Integraciju je započelo šest europskih država: Belgija , Francuska , Italija , Luksemburg , Nizozemska i Njemačka koje su najprije osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik , a zatim Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu. Godine 1973. pridružile su im se Danska , Irska i Velika Britanija . Grčka postaje članicom 1981., a Portugal i Španjolska 1986. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postale Austrija , Finska i Švedska .
Najveće, i uistinu povijesno, proširenje ostvareno je 2004. godine. U Uniju je ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar , Češka , Estonija , Latvija , Litva , Mađarska , Malta , Poljska ,Slovačka i Slovenija . Širenje članstva EU time nije završeno. Kandidaturu su za sada predale i Hrvatska i Makedonija, a budući da je EU otvorena za članstvo svim europskim državama koje poštuju europske vrijednosti - slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te vladavinu prava - mogu se očekivati i nove prijave za članstvo. Prvog dana 2007. godine Bugarska i Rumunjska postale su članice Europske unije, koja tako sada ima 27 država članica.Europska unija uspješno ostvaruje zadane ciljeve integracije i pri tome poštuje zasebne identitete članica. Za taj uspjej zaslužne su institucije osnovane na Europskoj razini. Politička funkcija od osmišljavanja pojedinih politika da pravno-obvezujućih normi imaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament.
Uz njih je sve važniju funkciju ima Europsko vijeće – tijelo sastavljeno od predstavnika država članica na najvišoj razini – članici država i vlada.
Za provedbu prava i ujednačenost njegove primjene brine Europski sud – institucija koje je zaslužna za pretvaranje Europske unije iz međunarodne organizacije klasičnog tipa u nacionalnu zajednicu država.
Institucije EU obavljaju regulatornu funkciju u sklopu ovlasti što su ih dodijelili Uniji Osnivačkim ugovorom. Ovlasti pripadaju državama članicama, a prenose se na zajedničku razinu temeljnim aktom kojim se Unija osniva. U područjima prenesenih ovlasti države članice svoju suverenost više ne ostvaruju samostalno već s drugim sudionicama europske integracije. Zahvaljujući tom modelu prevladavaju se mnoge nesuglasice, postiže mir i gospodarski napredak svih članica Unije.
